Ni oka da sklopim,
postelja prazna tera san,
a zivot se topi
i nestaje brzo, k’o dlanom o dlan.
K’o razum da gubim,
jer stvarnost i ne primecujem,
jos uvek te ljubim,
jos uvek ti slepo verujem.
K’o luda, ne znam kuda,
ljubavi se nove bojim,
a dane, zive rane,
vise ne brojim.